Pogledajte pitanja koja roditelji najčešće postavljaju!
 
Roditelj djeteta koji je zainteresiran za uključivanje u neki od programa koje „Mali dom – Zagreb“ pruža javlja se nadležnom Centru za socijalnu skrb (nadležnost se određuje prema mjestu prebivališta roditelja i djeteta) i podnosi Zahtjev za određenu vrstu socijalne usluge (rana intervencija, povremeni i poludnevni boravak).

Centar za socijalnu skrb zatjev upućuje „Malom domu – Zagreb“  koji poziva roditelje i dijete na komisijsku opservaciju  koja se odvija (za poludnevni i povremeni boravak) u mjesecima  lipnju, srpnju i/ili krajem kolovoza, a za ranu intervenciju tijekom cijele godine.

Da bi se dijete uključilo u neki od programa „Malog doma – Zagreb“  potrebno je da komisija zaključi kako je navedeni program adekvatan za dijete koje je pozvano na komisijsku opservaciju te da u programu ima slobodnih mjesta. U protivnom se roditelja i  dijete upućuje na programe drugih stručnih službi ili se stavlja na listu čekanja „Malog doma – Zagreb“.
U slučaju kad roditelj koristi status roditelja njegovatelja Zakon o socijalnoj skrbi dopušta da dijete koristi socijalnu uslugu povremenog boravka u maksimalnom trajanju od 12 sati tjedno. Ustanove koje pružaju uslugu povremenog boravka organiziraju se u skladu sa Zakonom i Napucima nadležnog Ministarstva prema svojim mogućnostima i resursima.

Konkretno usluga povremenog boravka u „Malom domu – Zagreb“ organizira se prema Ugovoru s nadležnim ministarstvom kroz pružanje specifičnih usluga individualnog i individualiziranog rada za djecu s višestrukim poteškoćama i djecu s oštećenjem vida i utjecajnim dodatnim poteškoćama jednom do dva puta tjedno po 2 – 3 sata.

Preostalo dopušteno vrijeme do 12 sati tjedno korisnici mogu koristiti u nekoj drugoj ustanovi koja pruža usluge povremenog boravka.
Dijete već nakon rođenja vidi svjetlo i razliku između svjetla i sjene. Prvi mjesec pogled usmjerava prema osvjetljenim površinama, izvorima svjetla i predmetima koji odbijaju svjetlost. U to vrijeme dijete još ne mora pokazivati jasne reakcije na vidne podražaje, pa je teško procijeniti vidi li ih ili ne (iako bi dijete u tom periodu trebalo uočavati razliku svjetlo – tama). Oko trećeg mjeseca života kod djeteta se javlja socijalni smiješak, što znači da se dijete smiješi  poznatoj osobi kad ju vidi. Ukoliko dijete ne reagira smješkom na lice poznate osobe, već samo na glas, trebalo bi provjeriti njegov vid.
Nevoljni pokreti očiju se nazivaju nistagmus i znak su da je ometen razvoj fiksacije. Čim se kod djeteta uoče takvi pokreti potrebno je posjetiti oftalmologa.
Moguće je da dijete ima cerebralno oštećenje vida. Kod takvih oštećenja vida koja su nastala zbog problema s vidnim živcem ili vidnom regijom u mozgu, specifično je to da vid varira. Često se misli da su ta djeca nepažljiva i da ne žele gledati što im se ponudi, ali oni možda u tom trenutku zaista ne vide što se od njih traži. Toj djeci je potrebno dati više vremena i veće kontrastne mete da bi „vidjeli“ nešto, budući je prolazak i obrada vidne informacije u živčanom sustavu usporena.
Veliki broj djece koja su potpuno slijepa teško prihvaćaju nove predmete u ruke, a neke materijale ne prihvate nikad (npr.plišane igračke). Djeca s oštećenjem vida većinu informacija o svijetu dobivaju putem dodira, a kako su im ruke „oči u svijet“ vrlo su senzitivne na dodire. Moglo bi pomoći da im se predmet stavi pod noge (bose ili u čarapama) da ga prvo ispitaju stopalima koja su puno otpornija od ruku. Kad djetetu dajete neki predmet ne treba ga davati u dlan, već ga lagano dotaknuti s gornje strane dlana, pa će dijete ako ga želi prihvatiti samo okrenuti ruku i uzeti ga. Uvijek djetetu verbalno najavite da ćete mu nešto dati, a kad to uzme pustite ga da samo proučava što je to.
Vaše dijete će vam najbolje samo pokazati kakve ga igračke najviše interesiraju. Ukoliko je potpuno slijepo, ponudite mu razne zvučne igračke (zvečke, šuškalice) i igračke s vibracijom. Po mogućnosti mu osigurajte što više igračaka od prirodnih materijala (drvo) te same prirodne materijale iz okoline (riža, tjestenina, grah, zemlja, trava, pijesak, voda i sl.). Često su takvi materijali djetetu poticajniji nego skupe igračke. Ukoliko dijete ima ostatak vida osigurajte mu još i igračke jasnih boja i oblika te predmete iz svakodnevne upotrebe (CD koji presijava svjetlost,  božićni ukrasi, sjajni celofan vrlo su poticajni za promatranje, šuškanje i igru).
Djeca koja su potpuno slijepa ili imaju vrlo mali ostatak vida, često pokazuju određena za njih uobičajena ponašanja koja nazivamo blindizmi. Pritiskivanje očnih jabučica prstima (šakama) je jedno od tih ponašanja. To djetetu daje osjećaj ugode pa se često pojavljuje u određenim situacijama gdje se osjećaju nesigurno. Dijete bi trebalo upozoriti na takvo ponašanje i ne dozvoljavati ga jer je socijalno neprihvatljivo, povećava vjerojatnost infekcije oka, a i ne koristeći ruke za prikupljanje informacija iz okoline ostaje zakinuto i za taktilne informacije.
Moguće je da vaše dijete ima i motoričkih smetnji, pa vam preporučamo pregled kod fizijatra. No moguće je i da se djetetova motorika usporeno razvijala zbog oštećenja vida. Djeca koja vide imaju snažne poticaje iz okoline za posezanjem za predmetima, okretanjem za njima, a na kraju za puzanjem do predmeta koji ih privlači. Na žalost djeca s oštećenjem vida nemaju toliko poticaja pa ih treba dodatno stimulirati za pokretanjem. Oni također mogu imati strah od kretanja po prostoru jer ne vide njegove granice, prepreke, povišenja i sl.
Moguće je da dijete odbija hranu jer ne vidi što mu to ulazi u usta. Poznatu hranu prepoznaje po mirisu pa ju ipak prihvaća. Prilikom hranjenja djetetu treba opisati hranu koju će jesti, dozvoliti mu da je isproba prstima, pa čak i da se cijeli zaprlja hranom. Tako će najbolje upoznati što je to, prihvatiti da ga to ne ugrožava.
Nekad se smatralo da će preostali vid propadati ukoliko se koristi, no danas oftalmolozi i stručnjaci za vid potiču upotrebu i uvježbavanje preostalog vida unutar svih aktivnosti.  Kako bi se vid što bolje razvio, potrebno je provoditi vidne stimulacije ili vidne vježbe, adaptirati okolinu kako bi djetetu bilo vidno stimulativna te koristiti vidno interesantne igračke i materijale. Kreirana su i razna pomagala koja omogućuju što bolje iskorištavanje preostalog vida. 
Moguće je da vaše dijete ima ostatak vida na svjetlo koji mu olakšava orjentaciju i kretanje, no  po kriterijima određivanja stupnja oštećenja vida ono je slijepo. Djeca koja su slijepa, naročito od rođenja, jako se dobro izvježbaju koristiti preostala osjetila kako bi nadomjestila nedostatak osjetila vida. Savršeno se koriste sluhom i imaju jako izoštren njuh za različite mirise pa lako pronalaze njihov izvor. Dijete koje je slijepo vas može prepoznati po načinu hoda, zvuku i ritmu vašeg koraka, prepoznat će vaš miris iako mu se uopće niste javili. Potrebno je djecu poticati na korištenje i uvježbavanje tih osjetila kako bi se kasnije što bolje i lakše orijentirali i kretali u prostoru.
Postoje neka stereotipna ponašanja koja su specifična za djecu s oštećenjima vida, a ova koja ste naveli su najčešća. Slijepo dijete ima potrebu za kretanjem kao i dijete koje vidi ali često zbog straha od prostora i mogućnosti ozljeđivanja u prostoru pronalaze načina kretanja u mjestu ili na što manjoj površini. Također je učestalo da kad su sretni i plešu, vrte se u krug kako bi plesali na što manjem prostoru.
Vrh